Smrti, Božja zagonetko!
Fra Drago Kolar ( 1936 – 1991)
Na drugi božićni dan, 26. prosinca, prošle godine umro je fra Drago Kolar, župnik naše župe Ovčarevo kod Travnika. Smrt mu je prišla nenajavljeno i naizgled neprijateljski, baš kad se pozdravljao s čeljadima jedne kuće i počeo im posredovati Božji božićni blagoslov. Bilo je rano poslijepodne ali se već nekoliko trenutaka nakon glasa o njegovu odlasku u čitavu župu i travnički katolički kraj naglo spustio mrak.
Mnoge su vjerničke obitelji tada izgubile svoga dragog člana, ugasila su se svjetla božićnog raspoloženja koje je inače ove godine bolno prigušila nesreća našega hrvatskog naroda. Kako tako iznenada, živote nedovršeni, koji si – po zvanju svećenik, po krvi bosanski franjevac – godinama u svoju dušu, kao u crkvu brižno smještao svoju braću i sestre po Bogu i za svakoga osigurao ugledno mjesto!? Sad za Tobom iskreno žali po Ovčarevu, Gučoj Gori, Novoj Biloj, Bučićima…? Eno gore u Gučoj Gori, na dan Tvoga ukopa, po onakvu odvratnu vremenu crkva puna muških glava, kao na Božić. Svi bolno pogođeni i zatečeni, nagnuti prema Tvome lijesu i prema vlastitoj duši i skloni plaču! Pratili su doduše što je govorio nadbiskup i drugi na oproštaju, ali su oni tada u svojoj duši svi išli prema Tebi da Te dotaknu rukom, kao i Tvoja majka, i da te kad već moraš na putovanje, bratski isprate, teško se prilagođavajući ovoj Božjoj, nama nedohitnoj odluci.
Kao da još očekuju i mole njezin poziv, iako svi znamo da je Božja zadnja, neporeciva i najrazložnija. Pa i fratri, Tvoja braća, naviknuti na tuđe smrti i sprovode, šute, nijemo se pozdravljaju i samo u tri riječi: Ode nam Drago! , govore kojoj si obitelji živ pripadao. Ali, sad, kad čvrsti u vjeri, pogledamo na Tvoj odlazak iz jedne druge, točnije, vječne perspektive, možda je ovo za Tebe i dobro. Mogao si još koju godinu živjeti normalno, biti koristan i potreban, dovršiti gradnju crkve na Gospinu vrelu, a onda bi zašao u starost, poboljevao, tužio se na život i ljude i sve bi se ono dobro i lijepo iz tvoga života brzo zaboravilo. Ovako, Bog Te je, možda baš nagrađujući Te, otrgnuo između nas upravo pred početak rastakanja ličnosti, dok si još na svjetlom vidiku svima koje si susretao usječen neizbrisivo u svijest naših ljudi iz Nove Bile i po travničkom kraju koji se – kakve li nagrade za Tebe u Tvoje ime zaklinju.
Događalo mi se da sam blago kritizirao Tvoj pastoralni rad, kako ima dosta nepripravljenoga, bez dovoljno sustava i rasporeda a sad vidim da sustav ne znači mnogo, da si Ti na svoj način plodno širio evanđelje, propovjedao, najviše, između nedeljnih i blagdanskih službenih nastupa, na tržnici, po robnim kućama, na njivi, pri objedu gdje god bi se susreo s ljudima. Zato su mnogi mladi ljudi u Ovčarevu probdijeli noć s Tobom mrtvim u crkvi, a ljudi u Tvojoj župi, kakvi su duševni i naviknuti na Tvoje živo lice, i sad čekaju da im baneš u kuću i pitaš kako žive. To potvrđuje i onaj čobanin s kojim se na cesti za Vlašić sve s noge na nogu razgovarao pola sata i uvjeravao ga da mu ovce ne smiju biti glavna briga pa on kraju kaže: Pa, ujače, kad ti to veliš, a i ja kad sve skontam, vidim šta mi je. Sve je to nama normalnima daleko i nedostižno. Može se naslutiti da Te je u našemu siromašnom narodu najviše preporučivala Tvoja čvrsta vjera, kojoj si njega učio propovijedajući svakidašnjim riječima ( zato s. Kata prostodušno kaže: Nema više Draginih propovijedi ) i onaj Tvoj duboki: Ako Bog da! , koji je u njih sijao sjeme nerazorivog pouzdanja u Providnost. A, svakako, i Tvoj stil življenja, onaj nedužni stid koji Ti je branio da se bilo čime razlikuješ od drugih kojima si propovjedao blagoslov siromaštva.
Pa to si Ti držao grijehom i zato si od sve tehnike imao jedan stari radio, naslijeđen od pok. Mate Matoševića, koji je trebalo uraditi rukom da se pokrene i emitira svoj program uvijek istom glasnoćom. Gdje je TV, gdje su slike, gdje glazbena linija, gdje drugi aparati i tehnička čuda koja nabavljamo ili ih planiramo nabaviti? Ništa! Ama baš ništa! U sobi prazni zidovi, poluprazan ormar, golema naslaga rukom ispisanih propovjedi, vrećice za misnu milostinju… Govore da si naglo umro od srčanih smetnji. A, Ti si, ubijen. Tebe je smrtno pogađalo svako zrno kojim se gasio po jedan život Tvojih mladih sunarodnjaka u domovini. Na Tvoje su se srce rušili tornjevi crkava i krovovi kuća, na njega se slijegao plač beskućne i bezroditeljske kuće. I kad ono to sve nije moglo izdržati, podleglo je, i, prestalo kucati. Ali, sad si opet živ, pa, daj, budi vječno sretan uz Boga i misli na nas!
L. Fišić
( Iz Svjetla riječi, L. Fišić, Smrti, Božja zagonetko ! , br. 106, siječanj 1992 ).
