Gdje su danas nestali ljudi?
Gdje to život sreću nudi?
Jesmo li to postali prazni?
Il su brige, problemi razni?
Jel i nama pogled krije,
Da nam srce sretno nije?
Pa se krijemo iza mase,
Da okrivimo druge rase.
Je li čovjek prestao biti,
Sanjar što će vječno sniti,
Da mu drugi pokloni bar,
Jedan mali od srca dar.
Zar u povijesti ostaje slika
Jednog vapaja, jednog krika
Gdje traži oprost svetih visina
Za sve one što raspeše Sina.
Gdje je pogled, gdje dubina?
Gdje je sva zemaljska silina?
Kad čovjek sve što ima
Može vratit samo njima.
Gdje je sreća, gdje je tuga,
Ako nemaš jednoga druga?
Kako onda možes shvatit
Kako se veselit, a kako patit.
Darko Livančić
