Tiho je. Proljetni povjetarac se ponovno uselio među krošnje, sunce se probija kroz bijele svilene oblake, vrapci cvrkuću najljepše proljetne melodije. Tiho je. Bašte su spremne za nova sjemena, rijeke šapuću u svojim koritima, životinje ponovno na pašama bivaju umivane prvom jutarnjom rosom i ispraćene na počinak posljednjim sunčevim zrakama. Tiho je. Život kao da se ponovno rađa sa svakim novim proljećem. Smijeha i dobrog raspoloženja ne manjka. Rane kao da su zacijelile u onom tromom zimskom periodu i ostavljene po strani.
Tiho je. Na planinama gdje se sklanjamo od gradske buke. Uz rijeku koja vješto sakrije od drugih sve ono o čemu joj pričaš. Na pašnjacima dok gledaš svaku životinju kako mirno vodi svoj život i uživa u onome što joj pruža. Na svim tim zelenim površinama na kojima se nižu najljepše kućice pored kojih jedan pas čuvar štiti vlasništvo svoga gospodara. Ispred svake kuće gdje se popije šalica kave, koja pametna i mudra prozbori. Tiho je. U svakoj firmi u kojoj se zarađuje za kruh. U svakom rudniku gdje se ljudi kupaju u prašini za sita usta. Tiho je. Onome tko te nema. Onome tko te ne poznaje. Onome tko nije osjetio tvoja proljeća, okupao se u tvojim rijekama, popio vode sa tvojih izvora, odmorio dušu na tvojim planinama, kročio nogom na tvoje pašnjake, zaradio za sita usta u tvojim firmama. Tiho je. Ondje gdje se živi uz predah. Tamo gdje se ne žuri kako bi što više zakasnio. Tamo gdje imaš malo vremena za susjeda i prijatelja. Ondje gdje se život živi tiho i neprimjetno, a opet sretno. Tamo u jednoj Bosni, tamo se zaputi kad poželiš pronaći smiraj…
NovaBila.info | Tamara Sikirić
