Negdje tamo na već odavno potrganim listovima, nizala su se najbogatija slova i nastajale najljepše riječi. Negdje tamo na već odavno rasturenim hodnicima, začuli su se najteži ljudski jecaji i uzdasi; na najhladnijim hodnicima velikih bolnica. Negdje tamo nizale su se i lagano kotrljale niz lica najteže suze, gasili se bolni krikovi onih koji gube najrođenije i urezali u gole zidine crkvi. Negdje tamo zemlja je primila stotine tijela onih, koji su se pozdravili sa ovozemaljskim životom. Negdje tamo bilo je onih dugih, stranih ulica u kojima te ostave, okrenu se i odu. I kad pomisliš da im kraja nema a ubrzo si ga pronašao, shvatio si život. Ponekad izabre grub način kojim te natjera da ga shvatiš. Negdje tamo gdje nemaš nikoga svoga, kao iz vode nikao je prijatelj. Negdje tamo se uvijek život nastavlja. Negdje tamo gdje smo crtali svoje djetinjstvo šarenim bojama, rastu neki novi klinci. Dok jedne ispraćamo na hodnicima bolnica, oplačemo među ledenim zidinama crkvi, spuštamo u zemljine brazde sa zadnjom suzom iz zjenice svoga oka, drugi dolaze na svijet. Rađaju se neki novi klinci i klinceze. Sada ti pronalaziš kraj dugih ulica, sada ti pronalaziš nove prijatelje na dalekim mjestima dok klinci i klinceze crtaju svoje djetinjstvo šarenom bojom, tamo gdje si to radio ti. I ništa se dogodilo nije, samo si odrastao. Život je slijed događaja koji danas prate tebe, sutra drugoga. Život je svaka kapljica kiše koja se zakači na tvojoj trepuški. I kada misliš da će se tu ugnijezditi zauvijek, da je pronašla smiraj i sreću, ona pronađe novi put i nestane. Nikada ju više ne možeš pronaći. Život je kapljica kiše sa tvoje trepuške…
© NovaBila.info | Tamara Sikirić