Moj djed Ivo Jurak Komšić živio je obiteljski na katu svoje kuće podno brda Brizika, na putu iz Polja prema Travniku, stotinjak metara od Sadikova bunara. Prizemlje mu je služilo kao gostionica gdje je on ili netko od njegovih služio goste iz okolnih sela.
Pazarnim bi danom, četvrtkom, umorni seljaci, najčešće krečari iz Bučića, pred gostionicom sjahivali sa samara svojih konja, privezali ih za ogradu, pogledali gore na prozor gdje je stajao Gospin kip, prekrižili se, obrisali ruke o hlače ili čakšire i ušli u gostionicu na odmor i okrepu.
I drugi je kršćanski svijet ovoga kraja imao običaj zaustaviti se pred Jurakovom kućom, pogledati gore u Gospin kip u prozoru, uokviren rukotvorenim bijelim zastorima, pokloniti se i prekrižiti. Tako je to bilo kako ja znam, još prije „onoga“ rata, drugog svjetskog, vrlo brzo nakon onoga dana kad je moj djed Ivo s jednoga putovanja donio ovaj kip i postavio ga u prozor. Donio ga je iz Kasindola kod Sarajeva. ondje su časne sestre gradile nešto za sebe pa se i on tamo našao i zarađivao kruh. Ivo je kod njih vidio jedan bijeli Gospin kip i zamislio kako bi mu najbolja plaća bila da ga ponese kući, postavi u duboki stari prozor s pogledom na cestu i moli se pred njom sa svojom obitelji. I kako je bio bogobojazan i nije pri poslu i govoru psovao, sestre su mu na rastanku darovale ovaj kip, a kad su im drugi prigovorili što njih time zapostavljaju, rekle su im da su i oni dobro radili ali i dobro psovali pa to nisu zaslužili.
Godinama je tako Jurakova Gospa gledala s prozora tko prolazi ovom cestom, i kome treba poželjeti sretan put, a i mi smo gledali nju, prekrižili se i na brzinu poklonili i mislili: blago ovoj kući s Gospom u prozoru! U ratu je djed izgubio tri sina u borbama ili blizu njih, ali kad se četvrti oženio, počela su djeca dolaziti na svijet i rasti i kuća je postajala sve manjom. Moralo se misliti najprije na obnovu a zatim i na gradnju nove na starim temeljima. Najprije su na staroj kući promijenili drveni krov kroz koji je između šindri komotno prolazilo sunce a po njegovu se zrcalu igrali trunci prašine. Onda su napravili nove pregrade, gostionicu u prizemlju pretvorili u kovačiju s još jednom sobnim dodatkom, ali kako je svima postalo tijesno, sagradili su novu kuću, djelomice na starim temeljima. U novoj kući prozori nisu bili tako duboki i Gospu su morali ukloniti.
Otišla je s prozora ali je ostala u kući kao dragocjena baština i kako je život prolazio, tako je i ona kao dar prelazila s oca na sina, i eno je prije ovoga zadnjega rata u novoj kući najstarijega djedova unuka sa sinovljeve strane. Prolaznicima u početku nije bilo pravo što su Gospu uklonili s prozora, zaustavljali su se , pogledali u prozor, a kasnije su se navikli pa pomalo i zaboravili. Boja njezina plašta je od prašine i dodira posivjela, pa s u je prebojili u plavo i crveno, ali to je za ovaj kip bilo prejako pa je Gospa izgubila svoje prvotno dostojanstvo. Ipak, ukućanima je ostala ista i uvijek je imala počasno mjesto u kući.
Danas Jurakove Gospe nema na prozoru kuće pokraj ceste. Gotovo da nema ni nove kuće u kojoj je zadnjih godina boravila. izgradio je djedov unuk Ivica tu novu kuću novcem iz Njemačke kamo se otisnuo prije više od dvadeset godina, a za njim i ostali njegovi. Dolazili su, gradili za sebe i za djecu i nadali se mirnom i osiguranom životu u starijim godinama i uvijek se nakon odmora vraćali na posao, živjeli brzo i neopazice zalazili u godine. Tako su nastale dvije nove kuće a i stara je obnovljena i u njima je samo za praznike i godišnji odmor bilo živo. I roditelji su povremeno odlazili djeci ali im gore nikad nije bilo tako prostrano kao pod Brizikom. I tako, rastrgani između djece koja su se gore dobro snašla i svoje kuće u kojoj se vlaga sve više uvlačila u zidove jer nije imao tko jutrom otvarati prozore, roditelji su i žurili kući od djece i žurili djeci od kuće, stalno se opraštali i pozdravljali s njima.
I baš u proljeće godine 1993. pred početak sukoba s Muslimanima u Travniku, sve tri su kuće ostale prazne, preporučene rodbini na čuvanje. Ali kad je u lipnju te godine došlo do sukoba s Muslimanima oko Travnika, nitko se na tu preporuku nije obazirao. Najviše su stradale upravo kuće. Ni vlastite se nisu mogle sačuvati. Bježalo se pred silom i prijetnjom kako se znalo, samo s odijelom na sebi i kojom vrećicom ili torbom u rukama. Jurakove su sve tri kuće stradale u plamenu i u njih se više nije moglo. Kuće se nisu mogle izmicati vatri iz oružja i iz ljudskih ruku niti pobjeći, nego su strpljivo umirale, svirajući pucketanjem užarena drveta same sebi opijelo. Ostali su mrtvi kosturi zidova i pokoji dimnjak, što je i inače jadni ostatak mnogih spaljenih kuća po Bosni.
Izgubio se i kip Jurakove Gospe, zameo mu se trag. Je li izgorio, slupan, bačen, razbijen? Odnesen vjerojatno nije jer on onoj drugoj strani u sukobu na ovom komadu zemlje nije značio ništa. Možda će jednoga dana isplivati iz kakva smetišta, kao što se već dogodilo s nekoliko crkvenih zvona i križeva, pa će ga prijateljske ruke očistiti, za njega napraviti novi prozor i postaviti ga ondje da se pononovno susreće s prolaznicima i misao im povede prema Bogu.
/Svjetlo riječi/
