Kao dijete sada živim
Potreban pomoći tuđe,
Nesposoban jesti i piti,
Nesposoban oprati suđe.
Nekad ne mogu da hodam,
Položen na stolici sjedim,
Pa ponovno ispitujem stvati,
Svaku malo duže gledim.
Svemu sam mu postao jednak,
Al bez djetinje radosti,
Valjda to dođe samo,
Rezultat čovjekove starosti.
Želim se vratiti tamo
U bezbrižno mlado doba.
Da mati opet dođe
Gdje je moja soba.
Da mi kaže koju riječ,
Il po meni jorgan pruži,
Da me uzme sasvim sebi
I kad me hvali i kad me ruži.
I opet uronim u igru
Ne gledajuć na svoj sat,
Ne misleć hoću li drugom
Uzet manje, više dat.
Da navečer umoran legnem,
Da ujutro vesel se budim
I svakom prolazniku tužnom
Dječji osmjeh besplatno nudim.
Darko Livančić
