Policija istražuje tko stoji iza napada na Mamića, a prema neslužbenim informacijama, radi se o dva muškarca koji su u zasjedi dočekali Mamića, a jedan od njih ga je ustrijelio, nakon čega su obojica pobjegla.
O napadu na Zdravka Mamića za RTL je kratko progovorio i njegov brat Zoran. Na pitanje novinarke kako je Zdravko, odgovorio je:
– On je dobro. Hvala Bogu, u cijeloj ovoj nesreći da je pogođen samo jednom i da ta povreda nije tako teške prirode.
Na pitanje što se točno dogodilo, Zoran je rekao:
– Na mjestu gdje je preminuo naš pokojni otac okupila se cijela obitelj. Puno ljudi je bilo, tu je bio i Zdravko. Sreća je da je samo jedan metak pogodio jer je bilo više metaka ispaljenih. Neki su pogodili auto od jednog mog rođaka. U svoj toj nesreći, ne znam kako, desilo se da je samo Zdravko ozlijeđen.
Upitan jesu li napadači bili pješice ili su došli vozilom, odgovorio je:
– To je teren gdje su morali doći nekim prijevoznim sredstvom u blizinu. Ali su bili skriveni negdje u žbunju i od tud su se pojavili i zapucali. Nadam se da će policija pronaći počinitelje, ovo je bio pokušaj ubojstva i to ne samo Zdravka nego i drugih članova koji su bili tamo jer je ispaljeno više metaka.Novinarka je na kraju mlađeg brata Mamića upitala da sumnja li na nekog.
– Prilično sam uvjeren da napadači dolaze iz huliganskih krugova. Dijela navijača koji u biti nisu navijači, nego su huligani. Ne vidim ni jednu drugu mogućnost, ali daj Bože da ih pronađu pa vidimo tko su i što su – završio je Zoran Mamić.
Napad amatera
Na Dinamova savjetnika Zdravka Mamića, u Vidovićima kraj Tomislavgrada, nije pucao profesionalac. Istražitelji su u to sigurni zbog najmanje dva detalja: izbora oružja te načina na koji je napad izvršen, piše Jutarnji list.
Od izvora vrlo bliskog istrazi doznajemo da je na mjestu događaja pronađena čahura kalibra 7,65 mm. Nijedan profesionalac ne bi si dozvolio ostaviti takav trag, no, još prije, ne bi ni pokušao ubiti nekoga s takvom vrstom streljiva na otvorenom prostoru. Hitac na Zdravka Mamića ispaljen je iz kratkocjevnog vatrenog oružja, koje se još naziva džepni ili kućni pištolj.
Najpoznatiji pištolji takva kalibra kod nas su Zastava, Berretta i Walther PPK, no na tržištu se mogu naći češki Vzor, Bernardelli, Browning i drugi. Takvi mali džepni pištolji slobodnog zatvarača namijenjeni su uglavnom za samoobranu, odnosno odvraćanje napadača na osobe i imovinu, jeftini su i nisu na nekoj cijeni među ljubiteljima oružja. Funkcionalni su samo na malim daljinama, do desetak metara, dalje je njihova moć slabija, pogotovo kad se nađu u rukama neiskusnog strijelca. Upravo takav mogao bi biti i napadač na Mamića, koji je s tim tipom oružja pucao s dvadesetak metara.
Napušteno selo
Vidovići su u potpunosti napušteno selo, i nalaze se pet kilometara od rodne kuće Mamićevih, u selu Zidine, gdje su ostale još četiri obitelji koje nose isto prezime kao i Dinamov savjetnik. Njegovo obiteljsko imanje je najveće, tamo je obnovio i nekoliko kuća svojih rođaka iz Bjelovara. Obitelj se na tom mjestu okupila dan prije, njih petnaestak, Mamić, njegova majka, supruga, vozač Robert te rodbina iz Bjelovara, kako bi sutradan, u utorak u 10 sati, stigli na misu zadušnicu u Karmel Svetog Ilije. Tamo im se pridružilo i nekoliko mještana. Zdravkov je običaj da nakon toga sve nazočne odvede na ručak. Restoran u koji ih je običavao voditi više ne radi pa je ove godine to odlučio učiniti kod svojeg rođaka Mire Mamića.
– Pripremio sam samo mezu, narezak, okrijepili smo se i pojeli te krenuli za Vidoviće. Zdravko i Robert išli su u prvom vozilu, a ja u četvrtom – priča nam Miro.
Javio se bratu
Kada je s asfaltirane ceste skrenuo na makadam koji će ga ni sto metara kasnije kroz žbunje odvesti do mjesta događaja, vidio je komešanje.
– Onda sam primijetio da netko leži. Mislio sam da je netko pao, pa onda i da je Zdravkovoj majci pozlilo, a onda sam shvatio da je to on. “Sačekuša”, rekao je, pa onda dodao: “Hvala Bogu da je mene ranilo, a ne nekog drugog”. Robert je vidio dvojicu kako bježe iza žbunja, no nismo se imali vremena baviti njima, spašavali smo Zdravkov život. Omotali smo mu ranu majicom da spriječimo krvarenje. Rekao mi je da idem s njima. Robert je vozio njegov BMW 7, a u vozilu je bila još i njegova supruga. Putem sam zvao hitnu i policiju, sreli smo se negdje ne pola puta do Tomislavgrada te su ga oni tamo preuzeli i pružili mu daljnju pomoć – priča nam Miro.
Prvi liječnički pregled u Domu zdravlja pokazao je da se radi o prostrjelnoj rani koja je ozlijedila samo mišić, ne i kosti, odnosno vitalne krvne žile, a na vlastiti zahtjev, pacijent je pušten. Miro ga je odvezao na njegovo imanje, gdje je narednih pola sata čekao vozača Roberta i suprugu, koji su se zadržali u policiji, gdje su morali dati izjavu o događaju.
– I tada je bio dobro raspoložen, sve je častio, telefonirao je, a ni u jednom trenutku nije spominjao moguće napadače, kao ni moguće motive. Nije razmišljao uopće o tome tko bi to mogao biti, kao da mu nije bilo važno. A i njegova supruga bila je prilično smirena, kao da se već navikla na sva ta maltretiranja i prijetnje – kaže sugovornik Jutarnjeg.
Dnevnik.ba
