Kolumna Tamare Sikirić: “BOSNA”

Moja najdraža rodna grudo, moja Bosno. Moja baštino i najdraža stanico života. Moja ranjena, napaćena i krvava majko zemljo. Prošlo je Bosno moja mnogo godina, prošlo još mnogo više minuta i sati, prošli su mnogi sukobi, prošle su brojne uspomene, prošli su oceani ljubavi, a pogledaj nas. Mi smo još uvijek tu, na istom mjestu, u nekom drugom vremenu. U nekom teškom vremenu i još težoj životnoj situaciji našli smo se danas, u nekakvoj kažu, situaciji bez izlaza.

Znaš li koliko ljudi upravo sada sprema svoje kofere sudbine? Znaš li koliko se tvojih ljudi upravo sada bori za svoje bolje sutra tamo negdje daleko? Ne znaš, nisu ti pričali? Nisu ti to rekli oni u velikim foteljama tamo negdje po vladama, ministarstvima, upravama, zavodima? Nisu ti priznali? Neće da ti kažu kako pune džepove i ostavljaju ti narod bez kruha? Nisu ti rekli da su mlade ostavili bez perspektive? Nisu ti priznali da je jedini cilj čovjeka Bosne pobjeći glavom bez obzira, ostaviti svoje rodno mjesto, obitelj i prijatelje te uspjeti daleko od tebe?

Nitko više ne gradi mostove poput Ive Andrića, nitko ne govori o tvojoj kulturnoj baštini poput Meše Selimovića. Tvoji velikani su danas ptičurine grabežljivice koje ne lete. Hodaju? Ne. Oni se voze Bosno moja, voze se u skupocjenim automobilima, odjenu skupocjena odjela, grade vile na tvojim poljanama, preusmjeravaju tokove tvojih rijeka i lažu tvoj napaćeni narod. Kaži ti sad meni Bosno moja, tko je lud? Tvoji velikani ili mi, mi sa ove druge bijedne i jadnije strane? Svaki dan sa balkona ugledam novo lice kako kruh traži po kantama za smeće. Svaki dan vidim novo lice koje prosi, a ti najbolje znaš kako je prositi. Prositi za malo mira, prositi za malo poštovanja i moliti Boga da pogleda na tebe. Ti godinama moliš a nitko te ne čuje. Ti godinama prosiš za bolje sutra, za jednu trunku nade, za mir i ljubav među tvojim podijeljenim narodom. Dali su ti pušku u ruke kada nisi htjela ratovati, posijali su sjeme mržnje oni koji za ljubav nikada čuli nisu, ubijali su tvoj narod oni koji ne znaju što znači nekome podariti život. Kako su nam drugi nametnuli sudbinu tih davnih devedesetih godina, tako nam i danas ne daju mira.

Vidiš, pitala sam se otkud onaj veliki, crni oblak nad tvojom Lašvanskom dolinom u sred ljetnih vrućina. Pitala sam se otkud tolika kiša. Nadvio se oblak i pustio kapi da sapere krv onih koji su se za nas borili. Da jos jednom oda počast onima koji su pali za svoju domovinu i za svoj narod. I tako smo, već koju godinu u nizu, pozdravili one koji su ginuli za nas i odali im počast. A tvoje ptičurine i dalje voze. Voze do sljedeće stanice ali se zaustave i prije onog crvenog znaka stop jer valjda u automobilima ponestane goriva, a narod vise nema novca. Nema za uzaludne putanje svojih velikana, nema za sve silne ministre i nametnute titule. Mi ti Bosno samo još kraljeva nemamo, živih kraljeva. Ostavio je tvoj narod zadnjih par maraka za vlastitu putanju u bijeli svijet gdje će biti bolje.

Ima i onih koji se sa tobom nikada nisu mogli rastati, vječitih zaljubljenika u tebe i tvoje nebo. Neka, neka netko i ostane u tebi pokušavajući izgraditi plodno tlo za nove naraštaje, za ljubav i mir, za blagostanje pod vedrim nebom.

za NovaBila.info | Tamara Sikirić