U Velikom tjednu užurbano se sve priprema za nastupajući blagdan: hrana i piće, odijelo, boje i ukrašavaju se uskrsna jaja. Osobita pozornost pridavala se bojanju i šaranju jaja. Jaja su se bojala u ljuskama crvenog luka (lučini), a rjeđe u koprivama i jehovoj kori. Ukrašavala (šarala) bi se drvenim alatkama (šaraljkama) za jaja. Šaraljkama bi se na svježa jaja nanosili crteživoskom i tek onda stavljala u ključalu vodu s bojom.
Naime, na mjestu gdje je vosak, boja se ne bi uhvatila za koru jajeta te bi ono ostalo šareno. Također, običavalo se na ljusku jajeta pričvrstiti neka travka ili cvijet te tako bi se položila u posudu s bojom i kuhala. U tradicijskoj kulturi Hrvata u Bosni i Hercegovini bojenje i šaranje jaja smatra se ženskim poslom. Stoga su domaćice pred Uskrs skupljale jaja za bojenje, a posebno su vodile računa o jajima za koje se smatralo da su tvrđa i koja su namijenjena za tucanje.
Obično je u mjestu ili čitavom kraju bila darovita ili šaranju vješta žena koja ne bi samo šarala sebi i svojima, već i drugima. Pored tradicionalnih ustaljenih motiva križa, biljnih (cvijeće, klasje pšenice, vinova loza, djetelina),životinjskih (ptice, leptiri, zečevi), nacionalnih (grb, pleter), sunčevog kola, šaraju se i motivi s tekstom, preneseni s drvoreza ili zlatnih proizvoda. Od Velikog četvrtka do Velike subote vjernici su izbjegavali poljodjelske radove te su odlazili u crkvu na vjerske obrede. Ipak četvrtkom i subotom se smjelo orati siromašnima i to bez naknade, što se osobito prakticiralo nekad na području Viteza.
Na Veliki četvrtak u pojedinim krajevima Središnje Bosne jelo bi se koprive i pilo vino u spomen na posljednju Isusovu večeru. Dan treba proći smireno, bez žurbe i vike. Na Veliki četvrtak prije podne održava se samo jedna sveta misa koju predvodi biskup u koncelebraciji sa svećenicima iz cijele biskupije. Ova misa se naziva misa Posvete ulja. Biskup posveti ulja: svete krizme i bolesničko ulje. Na večer se u svakoj župi slavi misa večere Gospodnje, a župnik bi upriličio pranje nogu dvanaestorici svećenika ili župljana. Veliki petak je dan kada se kršćani prisjećaju Kristove muke i smrti na križu uz skrušenost, poniznost i jednostavnost. Ujedno to je i jedini dan kada se ne slave sveta misna otajstva. Toga je dana oltar bez križa, oltarnika, cvijeća i svijećnjaka, a pobožni puk uz ganuće u crkvi sluša Muku po sv. Ivanu te se otkriva i časti Križ na kojem je umro Isus.
Na Veliki petak strogo se postilo na kruhu i vodi. Post je obvezan za sve osobe od osamnaest do šezdeset godina. Zanimljivo je da se u Kreševu običavalo na Veliki petak piti crno vino jer se vjerovalo, koliko popiješ vina, toliko ćeš krvi dobiti. Na brdu Kalvarija iznad naselja Mali Mošunj kod Viteza, tradicionalno se moli Križni put, te se slavi sveta misa. Na Veliku subotu blagoslivljalo se jelo koje se u Središnjoj Bosni naziva posvećenje. Obično su posvećenje nosila djeca u crkvu na blagoslov. No, posvećenje se nije smjelo bilo kakvo poslati na blagoslov.
Domaćica je trebala uložiti mnogo truda kako bi ukrasila posvećenje. Prvo je morala odabrati košaricu u kojoj će se nositi posvećenje. Obično bi to bila okrugla košarica u kojoj bi se u sredinu stavio tanjur s okruglim sirom, oko kojega se poredaju oguljena jaja. Između jaja posložio bi se mladi crveni luk u glavicama, tako da perke luka idu prema van. Na siru se u sredini ostavi prostor na koji će se postaviti komadić mesa, pečenice ili slanine, a u pojedinim krajevima u Bosni na meso se stavljao čakmak (kresalo) i komadić kremena kao simbol žive vatre.
Perke luka, simboliziraju sunčeve zrake (izvor života), sir simbolizira hranu za održavanje života, a meso predstavlja užitak. Košara s posvećenjem sadržavala je beskvasni kruh koji se naziva pogača. Pogača bi se prije pečenja ukrašavala različitim formama, ponajviše motivima križa pomoću noža, šila ili vilice, a potom bi se prelila razmućenim jajetom. Večer slavlja Kristovog uskrsnuća započinje procesijom u kojoj svećenici i vjernici sa svijećama zapaljenim na blagoslovljenom plamenu ulaze u crkvu. Na uskrsno jutro u prošlosti se doručkovalo na sofri. Blaguje seposvećenje, odnosno domaći sir, pečenica, kuhana jaja, pogača, sol te mladi zeleni luk uz još poneki prehrambeni prilog. A čašica rakije bila je neizostavna za muškarce i žene. Posvećenje nije smio jesti onaj tko se za Uskrs nije ispovjedio. Pazilo se da koja mrvica ne padne na pod jer se posvećenje nije smjelo rasipati. Po svršetku objeda, mrvice koje su ostale, dale bi se blagu odnosno stoci od koje se nekada živjelo. Za uskrsni ručak na trpezi bi se našla brojna tradicionalna bosanska jela poputbureka, pite jajuše, kokošje juhe, pilava, pečenja, lutme, itd.
Poslije objeda slijedi tucanje jajima. Običaj je to koji bi se često pretvorio u nadmetanje među članovima obitelji, a u kojem su osobito uživali stariji i djeca. Vjernici se obično okupljaju ispred crkve prije ili poslije svete mise te čestitaju Uskrs i tucaju jaja. Onaj tko bi pobijedio odnosno čije je jaje tvrđe odnio bi ono razbijeno. Na uskrsnu nedjelju nakon mise na području Središnje Bosne (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Fojnica, Kreševo) održavaju se turniri u tucanju jaja koje prate šale na račun tvrdoće jaja i veselo druženje. Bilo je i onih koji su pravili nalivke i tako nepošteno pobjeđivali, ali malokad nisu bili brzo otkriveni. Nalivak se pravio tako što bi se jaje probušilo iglom pa se napuhalo ili bi se ulio vosak ili što drugo što bi se stvrdnulo i učinilo ga neprobojnim. Također, treba istaknuti kako se na području Kreševa do današnjih dana održala tradicija potkivanja jaja olovnom potkovicom i olovnim čavlićima. Potkovano jaje dobije se tako što se ono isprazni od bjelanjka i žumanjka. Na tako potpuno ispražnjeno jaje, uz mnogo strpljenja i vještu ruku, stavlja se potkova. Potkove na jajima mogu biti raznih motiva, od vjerskih simbola, zastava država, pa do navijačkih grbova. Ne može se sa sigurnošću reći od kada postoji tradicija potkivanja jaja, ali je jako stara. Prema pisanju fra Ivice Kočanina stari kreševski kovači su bili na glasu svoga umijeća i na Istoku i na Zapadu, tj. i na kršćanskom zapadu i na istoku Osmanlijskog Carstva.
Nepisano pravilo u Kreševu je da svaki mladić koji je izučio zanat za kovača mora znati potkivati jaje, a to je bio i kao maturalni rad kojim dokazuje da je dobro izučio zanat. Ovo je ujedno bio znak djevojkama da je mladi kovač spreman i za ženidbu. Ako mladić zna potkovati jaje, zna obraditi željezo, može prehraniti obitelj. I danas je nastavljena vještina potkivanja jaja. Danas to radi više stručnjaka za ovaj posao. U članku Kreševski običaji(2009), Tanja Ivičević je zabilježila priču o nastanku tradicije potkivanja jaja: „U Kreševu je bila jedna lijepa cura i svi se je htjeli ženiti. Ali ona se dosjeti nečega. Obećala je poći za onoga koji joj napravi potkovano jaje. A poznato je da su u Kreševu najbolji kovači. Svi su se momci zamislili. Nisu znali kako to uraditi. Ali jednom momku je to pošlo za rukom. Nakon velike muke, razmišljanja i puno pokušaja, napravio je potkovano jaje, odnio ga toj curi i oni su se vjenčali“.
NovaBila.info // Autor: Velimir Bugarin
