Jutro jedne subote, nikada hladnije i nikada tužnije. A kako bi ga i moglo opisati jedno dijete krvave Bosne, ponovno napaćene i tužne. Nikada manje ljudi na ulicama, nikada više kiše, a manje pitke vode, nikada više kovanica u đepu, a manje kruha. Koliko sam taj dan plakala. Koliko sam bježala od svake vijesti da mi Bosno plivaš pod vodom, da si po tko zna koji put uništena i razorena. Čini mi se da sam taj isti dan oplakala i rat, sve ono što sam proživjela, a potisnula negdje duboko, duboko ispod srca. Tako sam ostala sama sa brojnim pitanjima, a odgovora nije bilo. Hoćeš li Bosno konačno stati na svoje noge, pružiti komad kruha svom jednako napaćenom narodu? Kada će tvoje ljepote doći do izražaja, kada ćeš postati siguran dom bez straha i patnje? Znam da mi ne možeš odgovoriti. Znam da godinama ne pronalazim odgovor na ista pitanja; nekada negdje netko ostavi nadu koja brzo nakon toga umre. Mogu slobodno reći netko obećava mnogo, a ne daje ništa, netko negdje slaže, okrene se i ode.
Ostavi te tako ponovno samu, sada već malo drukčiju, sa jednom ranom više. Znam da nisi kriva ti. I evo, odgovora nije bilo ali ljudsko srce nema mira. Ustajem i potpuno nespremna krećem u bitku za svoju Bosnu, za svoje ljude, za sebe. I bila je to bitka koja je donekle promijenila život. Tužna bitka prepuna umora, neprospavanih noćiju, uplakanih očiju ali vedrih srca. Bitka koja je podarila nova prijateljstva, obogatila život novim prekrasnim ljudima, bitka uslišenih molitvi, bitka novih ljubavi. Već godinama podijeljen narod postao je jedno. Svi smo vidjeli samo jednog čovjeka. Nitko nije pitao, nikome nije bilo bitno kako se taj isti zove, gdje živi, tko je. Nije u Bosni više bilo Hrvata, Srbina ili Muslimana. Nakon dvadeset i više godina postali smo jedno. Bosno, mi smo dobili bitku. Vidiš, ovaj put nam nitko nije trebao, samo nevolja koja će nas zbližiti. Toliko je snage utrošeno, toliko suza isplakano ali je vrijedilo. Tko je kriv, zbog čega ti se Bosno to dogodilo? Tko se usuđuje godinama igrati tako prljavo, tko se usuđuje godinama krojiti sudbinu tebi, a onda i meni istoj? Ma znate li koliko je teško bilo ostaviti ljude bez onoga što su godinama stvarali, bez krova nad glavom, bez doma? Kako je bilo gledati bolesne vezane za krevet dok plaću i tuguju za istim krevetom koji je propao, kojeg sada više nema? Tko je taj čovjek kojeg ne dodirne tuđa ljudska bol i patnja? Taj nije čovjek, ne zna za prijatelja, ne zna za blagoslov života. Bosno, kako su teške bile tvoje ulice, jesu. Teške pod smećem i prljavštinom onoga što je nekada krasilo domove tvojih ljudi. Eh, što ti je život. Krevet na kojem spavaš, stol za kojim jedeš, igračka sa kojom se igra tvoje dijete u trenu se pretvorilo u smeće, u otpad. I nikada, sa sigurnošću mogu reći, nikada nećete vidjeti težu životnu situaciju, a više vedrog duha i osmijeha na licu ljudi koji pate do Bosne. Ma nigdje nećete vidjeti više prijateljskih ruku kako pristižu pomoći prijatelju, a u istoj su životnoj situaciji. Kažite mi, tko će negdje tamo daleko ostaviti svoj jad života, svoje poplavljene i uništene domove, svoje razoreno ognjište i doći pomoći tebi? … Evo i danas pada. I danas je nebo tmurno i tužno. Kako ne bi bilo? I danas se pitam kako se osjećaš, kako se osjeća čovjek koji je pronaša kosti svog najdražeg po kojima godinama već drugi koračaju i gaze? I koga da krivimo za ovaj osjećaj u grudima, za suzu koja po tko zna koji put napušta oči? I kome danas da kažemo hvala? Pomislim nekada da smo, zejdno sa tobom Bosno, željni suza, a toliko smo ih isplakali. Željni strahova, a živimo sa njima već dvadeset dugih godina. Željni mržnje koja nam je nametnuta, a nikada je nismo tražili. Željni sukoba koje su nam drugi nametnuli. Moram ti priznati Bosno, ti si stijena. Godinama te udaraju, lome i gaze, a ostaješ dom. Godinama plaćeš, a opet si najljepša. Znam da ćeš jedan dan ustati ali ne da bi ponovno sjela. Ti si jedna od onih koja mora pasti na desetine puta kako bi se jednom vinula u nebesa. Tako si naučila i nas. Naučila si nas da strpljivo čekamo, ali vidiš, gore sam ti priznala. Strpljivo smo čekali ali smo dobili bitku. Znam da ćeš osvetiti živote svojih ljudi, vratiti osmijehe na lice. Znam da ćeš postati siguran dom. Crtati ćeš svoju stvarnost crvenom, žutom, plavom, zelenom bojom…
NovaBila.info | Tamara Sikirić
