Blagdan Prikazanja Gospodinova (Svijećnica) slavi se 2. veljače, četrdeset dana nakon Božića, a sveta misa služena je i u župnoj crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj gdje su posvećene svijeće i šibice.
Prema starom Židovskom zakonu, žena koja je rodila sina nije smjela dirati ništa posvećeno niti ući u prostore Hrama dok ne prođe 40 dana nakon rođenja sina. Tog propisa držala se i Marija.
Zakon je također propisivao da nakon četrdeset dana majka prinese za žrtvu jednogodišnje janje, ili ako je siromašna, dvije grlice ili dva golubića. Prema evanđelju, taj su obred također izvršili Josip i Marija, koji su prikazali Isusa u Hramu u Jeruzalemu. Dok su bili ondje, Isusovi roditelji su susreli čovjeka imenom Šimun, kojega evanđelje opisuje kao čovjeka „pravedna i bogobojazna“ i kao nekoga koji je iščekivao vrijeme kada će spasenje doći Božjem narodu u Izraelu.
Kada je Šimun ugledao dijete Isusa uzeo ga je u svoje naručje i rekao: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.’ (Lk 2, 2932) Iz Šimunovih riječi da Isus neće biti samo izvor spasenja za Židove, nego „svjetlost na prosvijetljenje naroda“, ovaj dan također zovemo Svijećnica, te se u misama na današnji dan tradicionalno blagoslivljaju svijeće. Na mnogim mjestima taj dan obilježava i kraj Božićnog vremena. Skidaju se Božićni ukrasi, Božićna drvca se tada spaljuju, pepeo im se miješa sa pepelom „badnjaka“ i tada se pepeo posipa po vrtovima i poljima da zemlja boljim rodom urodi. Blagdan su počeli slaviti jeruzalemski kršćani od 4. stoljeća kao susret Isusa i svetih staraca, a uveli su ga na traženje hodočasnika koji su željeli molitvom i razmišljanjem obilježiti mjesta Isusova života. Kršćani Istoka vrlo rano uveli su na ovaj blagdan i procesiju koja je označavala spremnost sudionika za susret s Gospodinom koji dolazi. Kad je tijekom 7. stoljeća blagdan uveden i u Rimu, pape su procesiji dali pokorničko obilježje.
Na početku veljače rimski pogani imali su svečani ophod kroz grad uz popratne nemoralne običaje. Kršćani su zapaljenim svijećama željeli izraziti vjeru u Krista kao svjetlo svijeta. Obred blagoslova svijeća za tu procesiju nastao je u Francuskoj u 10. stoljeću i postupno je prihvaćen u cijeloj crkvenoj zajednici Zapada. Od blagoslova svijeća i procesije nastao je za ovaj blagdan hrvatski naziv “Svijećnica”.