Da mogu vratiti vrijeme, nikad ovo ne bih učinio. Ubio sam ih jer su me psihički stalno pritiskali, prigovarali mi zbog škole i društva u kojem sam se kretao, kazao je Šunjerga svome odvjetniku Frani Baici, pišu 24 sata.
Podigao sam pištolj, prislonio ga na majčin zatiljak i opalio. Krv je prsnula posvuda. S pištoljem sam krenuo kući. Tata je nešto radio ispred garaže. Stajao sam pored njega. Samo sam čekao da se okrene, da ga ne gledam u oči. U jednom trenutku okrenuo se leđima i sagnuo. Prislonio sam mu cijev pištolja na zatiljak i pucao, kazao je mladić iz Čiste Velike pred istražiteljima.
Njegov odvjetnik kaže da je tijekom razgovora Šunjerga bio utučen i depresivan te da mimo odgovora na pitanja ništa drugo nije govorio. Prema odvjetnikovim riječima, ubojica niti u jednom trenutku nije zaplakao niti ičim drugim pokazao emocije.
Ne znam plače li kad je sam u ćeliji, no preda mnom suzu nije pusto. Jasno mu je što je napravio, ali odaje dojam da se sa situacijom u kojoj se nalazi potpuno pomirio. Ljudi koji se nađu u istražnom zatvoru, iako svjesni zločina, u pravilu se brane, pokušavaju opravdati svoje postupke na ovaj ili onaj način.
Ovaj mladić to uopće ne čini. On je potpuno rezigniran. Kao da je odustao od samoga sebe, priznao poraz, predao se, kazao je za 24 sata odvjetnik Baica, dodavši da je na njegov upit kako mu je u ćeliji tek kratko odgovorio “OK”.