Bliži nam se Uskrs, najveći kršćanski blagdan. O običajima Velikog tjedna i samog Uskrsa razgovarali smo s bakom Katom Brajko, koja nam je ispričala kako se ona kroz Velike dane sa svojom obitelji pripremala za blagdan Uskrsa.
Baka Kata zdravo i hrabro korača osamdeset šestom godinom života nakon što je rodila devetero djece u selu Brajke, kod Uzdola. Stoga se na samom početku razgovora prisjetila kako su se na blagdan Cvjetnice umivali cvijećem u samu zoru, prije izlaska sunca. A onda bi išli pješice na svetu misu i nosili grančice na posvetu.
“Posvećene grančice bi nosili kad bi radili na njivi pa bi zadili u zemlju. Kako bi onda Bog dao lip plod i da bude plodno i rodno”, dodala je baka Kata.
Ispričala nam je Kata kako se u Velikom tjednu postilo i molilo bez izgovora i odgađanja.
„Molilo se i postilo kako je tko mog’o, a najviše o kruvu i o vodi. Boga se molilo. Općena molitva nije se propušćala nikad, ni iz jutra ni u večer. Sva se čeljad ustanu i Boga se moli.” prisjetila se baka Kata s milim i blagim pogledom u očima i dodala staru poslovicu: “Ko se Bogu priporuči, Bog ga od sebe ne odluči.”
Podsjetila nas je kako se postilo i na Veliki četvrtak i na Veliki petak, a na Veliku subotu bi se obično postilo do podne. Netko bi postio i cijelu subotu do svete mise, odnosno do Vazmenog bdijenja. Bilo je onako kako bi tko sebi odredio, ali “nije bilo izgovora kao sad, jer je tada postilo svako čeljade, pa čak i vojnik koji je služio vojsku ne bi se mrsio na Veliki četvrtak i Veliki petak.”, dodala je baka Kata.
Opomenula nas je baka Kata kako se na Veliki petak do subotnjeg podneva ne smije raditi ništa teško, pogotovo ne s alatom.
U ondašnje vrijeme, dok je baka Kata bila u snazi, na svetu misu odlazilo se pješice, a na naš upit o odlascima na svete obrede u Velikom tjednu kazala je ovako:
“Nama je bilo hodati dva sata da stignemo do crkve, ali nije ga bilo da mu je bilo daleko i mrsko ići. Nije bilo auta k’o sad. Išlo se!”
Na Veliku subotu ujutro, kao i sada, pripremala bi se hrana za Uskrsnu posvetalicu i nosila bi se u crkvu posvetiti. Svatko bi nosio što je tko imao, a većinom je svatko nosio komadić mesa, pogaču i kuhana jaja koja bi se prethodno ogulila.
“U subotu na večer bi bilo vazmeno bdijenje u 17 sati. Daljina je to bila tada. Pjesice se išlo. Na sam Uskrs iš’o bi na misu onaj tko u subotu nije iš’o i za koga bi starišina u kući rek’o da ide. Stariji su određivali tko će ići na misu. Znalo se ‘ko je stariji u kući i poštivalo se.”, s osmjehom je istaknula baka Kata i dodala kako se na Uskrs posjećivala rodbina i susjedi te su se natjecali čija će pisanica biti tvrđa i ostati čitava nakon tucanja. Bio je to najljepši dio Uskrsa, i starijima i djeci najzanimljiviji.
Na naš upit što se pripremalo za Uskrsni blagdanski stol, baka Kata je kazala:
“Priprem’o se kiseli kupus ili bi se pekli krumpiri i još tko je imao mesa… eto ‘ko je šta im’o. Onda bi se još na Veliki petak skuvala jaja i našarala ili iglom i voskom ili bi se obojila u lučini, i dobro.”
U razgovoru s bakom Katom otkrili smo kako se nije samo pripremala uskrsna hrana nego i uskrsno ruho, koje je trebalo biti očuvano i čisto, a ako je novo i tek otkano, tim još i bolje.
Na naš upit što će se ove godine naći na njezinom blagdanskom stolu, baka Kata je odgovorila: “Šta nevista smisli i pripremi”.
Naime baka kata živi sa svojom nevjestom i sinom i dvoje unučadi, što je još jedan, pomalo izumrli primjer čuvanja običaja i tradicije lijepog i skladnog življenja.
Baki Kati želimo sretan Uskrs, kao i svima vama dragi čitatelji!
ramski-vjesnik.ba M.B.
