Dječak Jovan Gajić (8) cijelog dana stoji pored puta u mjestu Sitnica na Manjači nudeći prolaznicima maline. Mnogi se zaustavljaju, sa njim razgovaraju, slikaju se i, svakako, kupuju. Jovan, kojem ne smeta velika vrućina, priča da su malinjak pored obližnje kuće zasadili njegovi roditelji Božana i Miloš, ali svu brigu preuzeli su on i starija sestra Jovana.
– Skupljam novac za knjige i za polazak u školu. Planiram da kupim i novu torbu, a mama je obećala da će me voditi u Banjaluku. Kaže da tamo ima svega da se kupi i da se vidi, a ja se tome radujem – bez oklijevanja objašnjava ovaj dječak motive koji ga podstiču da bere, pakira i nudi gotovo prezrele, ali sočne maline.
Završio je drugi razred Osnovne škole “Petar Kočić” u Sitnici, a u đačku knjižicu je ubilježio najviše petica. Za svoj rad tijekom ljeta i odlučnost da vrijednim rukama osigura bolje uvjete za školovanje zaslužio je čistu desetku.
– Ujutro ustajem oko šest, zalijevam malinjak, onda berem maline sa sestrom i iznosim pored puta. Tu imam drveni stolac, suncobran, flašu sa vodom – opisuje ovaj dječak svoje „radno mjesto“ pored vrelog asfalta kojeg samo povremeno osvježava planinski povjetarac.
– Svi me nešto pitaju, kažu – odakle ti šešir, bi li ga prodao, koliko imaš godina, kakav si učenik… Svašta me pitaju ljudi koji ovuda prolaze, a ja odgovaram – prepričava ovaj dječak u crnom šeširu ispod kojeg dominiraju plavi čuperci i bistre, radoznale oči usmjerene ka cesti kojom žurno iz pravca Banjaluke promiču automobili prema Mrkonjić Gradu i Ključu, pa dalje prema Jadranskom moru.
-Ne znam točno koliko sam zaradio. Sav novac dajem mami, ona ga negdje ostavlja. Znam samo da je jedna posuda sa malinama pet maraka. To nije skupo. Niko se ne buni nego se samo nasmiju i plate. Nekada mi daju i više… Slatke su moje maline, ne treba dodavati šećer, sigurno – uvjerava Jovan hvaleći svoje proizvode dok mu između prsta, niz dlanove, sve do laktova curi tamnocrveni sok.
Poduzetnički duh
Dok smo sa Jovanom Gajićem razgovarali o ljetnjem raspustu, školi, stadima ovaca i krava koja su preplavila Manjaču i skorašnjem zboru u čast Petra Koćića, otkrio nam je svoju tajnu.
– Volio bih naučiti da vozim „Juga“, ovog pored kuće ali mi tata to još ne dozvoljava. Kaže, dovoljno je što znaš voziti bicikl. Što meni bicikl predstavlja – ništa. A ima djece koja znaju i traktorom da oru. I to bih volio pa da mogu zasaditi veliki malinjak, a maline „jugom“ odvesti u Banjaluku na pijacu. To bi bilo baš dobro – kaže Jovan.
