Granični prostor između župe Guča Gora i zeničke pripada samostalnoj župi Brajkovići. Središte župe s crkvom je u Brajkovićima koje se drži svog imena još iz vremena kraljevske Bosne.
Župa se odcijepila od Guče Gore 1879. godine. Danas se Brajkovićima može prošetati asfaltnom cestom, a pokraj sela vodi tranzitni put (Travnik-Zenica), proveden pokraj starog župskog groblja Bogduše (Bogu duša ide), gdje stoljećima leže posmrtni ostaci plemenitaša Plavšića i Brajkovića. Groblje Bogduša jedno je od najstarijih groblja u Bosni, koje obiluje visokom kamenim gromadama (krstače), koje su u donjem djelu zakopane u zemlju, dok je vrh širi i u obliku je polukruga. Na ovome se groblju mogu naći i stećci. Na samim spomenicima su isklesani različiti motivi poput: križa, sunca, polumjeseca i geometrijskih simbola. Brajkovići su raštrkano selo, koje obiluje plodnom zemljom, tako da svaka kuća ima mnogo zemlje na obradu. Sama župa Brajkovići sastoji se od nekoliko sela koja su međusobno udaljena i po nekoliko sati hoda: Brajkovići, Grahovčići, Ovnak, Babići, Barbići, Čukle i Konjevići. Nekada davno u prošlosti sela Babići, Barbići, Grahovčići i Brajkovići zvali su se jednim imenom Vinišće, zbog uzgoja vinove loze. Župska crkva, sagrađena je 1899. godine. Župa je posvećena sv. Petru i Pavlu i svake godine slavi svoje Petrovo (29. lipanja). O nastanku imena Brajkovići i susjednih sela Plavčići i Grahovčići sugovornik Mijo također iz Brajkovića kaže: „Bila su trojica braće: Brajko, Gravko i Plavko koji su dobili zemlju na prostoru današnje župe Brajkovići. Brajkovići su dobili ime po Brajku, Grahovčići po Gravku, a Plavčići po Plavku“.
Stanovanje
Sela župe Brajkovići brojala su od pet do pedeset kuća, prilično raštrkanih, uglavnom jednonacionalnih. Kuće su u svim selima gotovo isto građene. Polovina površine cijele kuće ukopana je u zemlju kao magaza (podrum), kako bi se smanjili troškovi gradnje kuće te skratilo vrijeme gradnje. Podrum je građen od velikih blokova klesanog kamena, mlike, a zidovi su bili vrlo široki, masivni, što je omogućavalo da zimi podrum bude topao kako ne bi smrznula zimnica, a ljeti bi u njemu bilo svježe, što je omogućavalo čuvanje lako kvarljive hrane. Iznad podruma bi po nekom nepisanom pravilu bile dvije spavače sobe, a svaka je imala po jedan manji prozor. Soba je bila opremljena ručno izrađenim drvenim krevetima, na kojima je bio madrac od slamarice. Soba je imala i po jedan drveni ormar. Na zidu je obično bila obješena sliku na kojoj je bila prikazana Blažena Djevica Marija te raspelo. Pod je bio od debele daske, trenice. Zidovi su iznutra bili bijeli i oličeni krečem (vapno), koji se mogao kupiti u susjedstvu ili tržnici kod krečara. Nasuprot te dvije spavaće sobe, na drugoj polovici kuće bilo je smješteno ognjište oko kojeg se odvijao život u kući. U prostoriji gdje je smješteno ognjište pod je bio od zemlje. Ognjište bi bilo obzidano s jednim ili dva reda kamena i tu bi cijeli dan gorila vatra. Zimi i noću na vatri bi obavezno visio lonac (kotao) sa vodom, uvijek spreman za kuhanje odnosno spremanje hrane. Sve ono što je trebalo ispeći od kruha i ostalih proizvoda od tijesta koristio se sač (peka), sa jednim sađakom i mašicama, koje su se koristile za nagrtanje žara. U istoj prostoriji bila je na zidu obješena polica na kojoj je bilo poredano posuđe, drvene žlice, mišače (kuhače), tanjuri, tepsija, čaše i sito za prosijavanje brašna. Na zidu je također bila okačena lampa sa tekućim gasom kao i sofra, koja bi se objesila na zid poslije objeda. Sofra je okrugli niski stol na koji se stavljala hrana prilikom objeda. Oko sofre bi ukućani, kao i njihovi gosti sjedili na drvenim stočićima tronošcima, koji su kada se sofra ponovno objesi o zid, služila za sjedenje oko ognjišta. Tu bi se našla i jedna polu staklena vitrina ili kredenac, koji je služio za smještaj kućnog posuđa i namjernica kao što su: kava, sol, šećer te začini. Prostorija sa ognjištem nije imala stropa, tako da je dim s ognjišta mogao izlaziti kroz jedan ili dva otvora, koja su bila ostavljena na krovu prilikom gradnje krova. Dim s ognjišta služio je za sušenje mesa, koje bi bilo obješeno ispod krova na drvenim gredama (pantre). Ako je domaćin imao dragocjenosti poput nakita od zlata ili srebra, čuvao bi ih u škrinji koja bi se nalazila u jednoj od dvije spavaće sobe. Tu se čuvala i novija garderoba, bake bi u škrinju ostavljale nešto od slatkiša za svoje unuke, ali to je bilo dosta oskudno. Te su škrinje bile izgrađene od drveta, koje su izvana bile obojene i ukrašene obično nekim cvjetnim motivima. Unutar škrinje na poklopcu bila bi obično neka sveta slika ili fotografija neke bliske drage osobe. Djeca bi obično sva spavala u jednoj sobi. Djed i baka, ako su bili živi, spavali su u drugoj sobi, a onda bi roditelji spavali zajedno sa djecom u istoj prostoriji. Prizemlje kuće gradilo se od ručno tesanih hrastovih greda, a između bi se plelo pruće obično od lijeske, te bi se poslije sa obje strane zida ispunjavalo ravnalo sa glinenom zemljom, pomiješanom sa slamom. Kada se dobro izravnaju i vanjska i unutarnja strana zida, premažu se krečom. Sa vanjske strane kuće ispod samoga krova na bijelome zidu bi se označio križ, te bi putnici i prolaznici znali da je to kršćanska kuća, a ujedno bi križ štitio tu kuću od: kuge, gladi, rata, pošasti i bolesti. Drveni krovovi kuća pokriveni su drvenim ručno tesanim daskama, šindrom. U magazama, siromašne obitelji su držale domaću stoku, kao što je krava ili konj, jer nisu bili u mogućnosti graditi štalu za stoku, dok bi bogatiji seljani u tom istom podrumu držali hranu, zimnicu, voće i povrće te bosansku rakiju šljivovicu u drvenim hrastovim bačvama ili buradima. Štale su također građene većinom od drveta bilo od okruglih brvna ili debelih tesanih dasaka, trenica. Ovisno od mogućnosti često je donji dio štale građen od ručno ugrubo klesanog kamena, a sve ostalo bi bilo od drveta. Prosječne bi obitelji obično imale podvije krave, par volova za obradu zemlje vuču na drvenim kolima. Bolje stojeće obitelji bi imale veći broj stoke i čak po jedan par konja. U dvorištu je bila jedna omanja drvena gospodarska kučica (brvnara) u kojoj bi se svo blago u njoj čuvalo: hrana, žito, rakija, brašno, suho meso i ostali proizvodi sela. Brvnara je uvijek bila zaključana, a ključ je bio obvezno kod domaćina, odnosno gospodara kuće. Obitelji koje ne bi mogle smjestiti usjeve poput krumpira ili repe u tople i sigurne podrume, onda bi te usjeve zakopali u zemlju i pokrili zemljom u obliku kupole (trap). Tu bi usjevi bili sačuvani od smrzavanja zimi u malim drvenim svinjcima u blizini kuće, ljudi bi hranili jednu, dvije ili tri svinje. U većini slučajeva su to bile crne i dosta masne svinje. Seljani su si trebali pripremiti dovoljno mesa i masti za zimu i hladnoće koje dolaze. Siromašni seljani nisu imali svinje, ali umjesto njih su imali kokošinjac u kojemu su držali pet do šest domaćih koka. Uz mali drveni kokošinjac obično bi se gradio i drveni poljski wc.
Privređivanje
Primarna ekonomska djelatnost seljaka bila je poljodjelstvo. Proizvodilo se na vlastitom obiteljskom posjedu. Posao se u najvećoj mjeri obavljao radnim udjelom ukućana. Obilježavala ga je uvriježena podjela rada s obzirom na spol i dob, koja se poprilično dosljedno provodila. Tek povremeno radni se udjel ukućana dopunjavao uzajamnom pomoći susjedske zajednice ili, katkada, unajmljenom radnom snagom. Sustav gospodarenja obilježavao je zamjetni stupanj samoopskrbnosti, utemeljen na primarnom cilju proizvodnje: namirivanju potreba obitelji. Kad se s vlastitog posjeda ukućana osiguravala prehrana, djelomice i sirovine za odjeću te neke druge potrebe, tad se dio rabio o u naturalnoj razmjeni, a dio je bio namijenjen novčanoj dobiti. Stečenim novcem seljaci su nabavljali one nužne artikle koje sami nisu mogli proizvesti poput šećera, soli ili petroleja za rasvjetu. Zemlja se obrađivala ručno, teško i naporno, volovima i konjima. Sijale su se osnovne žitarice: zob, pšenica, ječam te kukuruz. U blizini kuće obično se nalazio vrt u kojem se sijalo razno povrće. Oko kuće se, ali i po vrtu sadilo se krošnato voće poput šljive od koje se dobivala ponajviše rakija, ali i pokoja jabuka ili trešnja. Samo mali dio ubranih šljiva bi se koristio za proizvodnju džemova (pekmez) ili sušio za kompot. Poljodjelski radovi bili su također prigoda da se u stankama ili pri završetku poslova zapjeva, našali pa i zaigra. Neki završni poslovi (komušanje, vlačilje, i sl.) bili su opet prigoda za omiljena djevojačka i momačka sjela. No, seljak nije počinjao svoje poslove bez molitve. U selima Lašvanske doline kod katoličkih vjernika bila je uobičajena jutarnja i večernja obiteljska molitva s preporukom. Molitvu je predvodio najstariji član obitelji (djed, baka, otac, majka) koji je sjedio na tronošcu, dok su ostali članovi klečali na velikim koljenima. Osim zajedničke jutarnje i večernje molitve, stariji su religijske spoznaje prenosili na mlađe članove kućanstva. Svakodnevni poslovi na selu iziskivali su mnogo truda kako bi se sve obavilo na vrijeme. Da bi se obavili veći poslovi na njivi ili polju pozivale bi se mobe. Na mobu su pozivani susjedi i prijatelji, a pojedini susjedi su dolazili nepozvani, sami od sebe, da pomognu u poslu. Najčešće, moba bi se organizirala za košenje, žanje žita i kupljenje sijena. U svakoj mobi glava kućanstva organizirao bi posao. U samom središtu gospodarskog zanimanja na selu bilo je stočarstvo. Uzgojem domaćih životinja seljaci su stvarali važne prehrambene namirnice (meso, mlijeko, mast, jaja) i proizvodili razne sirovine (kožu, vunu, krzno, perje i dr.). Stočarstvo je, uz to, bilo u suodnosu s ratarstvom, zaokružujući s njim cjelokupan agrarni proces. Domaćin je jednom u tjednu silazio (išao) u obližnje mjesto (naselje, varoš), na stočnu tržnicu ili sajam na kojem se mogao pronaći potrebne artikle za domaćinstvo. Seosko je privređivanje obuhvaćalo i tradicijsko pčelarstvo, djelatnost od dvostruke koristi za kućanstvo. Proizvodima pčela – medom i voskom – namirivale su se prehrambene, zdravstvene i tehnološke potrebe, a djelovanje pčela na oplodnju bilja koristilo je agrarnoj proizvodnji, posebice voćarstvu. Veselje i pjesma bila je prisutna u svakoj prigodi osim na sahrani. Glavni instrumenti bili su šargija i harmonika. Poslije nedjeljne pučke mise ispred župne crkve bi se obično igralo kolo, pjevalo i sviralo. Za vrijeme igranja kola obično su se mladi upoznavali. Zbog velike udaljenosti od grada i loše cestovne infrastrukture rađalo se i umiralo u kući odnosno obitelji. Svako selo je imalo babicu, koju su zvali za vrijeme poroda trudnice. Bolesni starci i starice umirali bi kod kuće okruženi svojim najmilijim i najbližom rodbinom. Ukućani bi tada zapalili blagoslovljenu svijeću i molili pored pokojnika, koji je po običaju trebao da prenoći u kući barem jednu noć prije pokopa.
