Tko bi, osim Merlina, umio zagolicati maštu na najljepši mogući način, stihovima. I tko će se od nas vratiti godinama unatrag? Tko će praviti razliku između onoga davno, ovoga danas i onoga sutra? Tko se ne poželi vratiti u svoje djetinjstvo? Na onu jednu koricu kruha koju ti mater namaže, a ti na njoj preživiš dan. Ili, još bolje, na onu jednu gumu za žvakanje koju smo nas troje dijelili cijeli dan. Na onaj makadam kojim auta nisu prolazila, barem ne toliko često. Na onu zdravu zajednicu, na onu ljubav koja se osjetila kilometrima oko nas. Na onaj osmijeh prepun neke topline, na one dječije radosti i igranja u pijesku. Na one livade i šume, na onu svježu vodu koju popiješ tek onako usput. Nije život prošao! I neće život proći dok još jednom nosom ne povirim u svoju ulicu. Bože, kakvu ulicu? O čemu ja to pričam? Ma na one svoje livade, u one svoje šume, po jedan gutljaj svježe vode! Dok ne ukradem, barem još jednom, osmijeh dragih ljudi, onih koji su mi obogatili djetinjstvo. Kako će proći kada moja djeca nisu napravila prve korake tamo kuda sam ja gazila? Kako kada moram još jednom ukrast poljubac i toplu riječ onoga koji nikada nije odlazio, ni kada je bilo najgore? Kako kada borba za bolje sutra još traje? Kako kada mladi naraštaji ulažu sebe u sve te njive, livade, ceste i vode? Kako njih zaboraviti, kako njima ne zahvaliti? Kako se ne vratiti, kako ne željeti pozdraviti sunce tamo gdje si rodjen? Ne na asfaltu, ne u istrošenim gradskim ulicama prepunim smoga i prašine, ne tamo gdje si životom vođen otišao. Tamo gdje su prijatelji, susjedi, obitelj. Tamo gdje nema umora, tamo gdje nema rana. Tamo gdje se svi još uvijek pozdravljamo osmijehom. Tamo gdje se još uvijek komad kruha među ljudima dijeli. Tamo gdje nije sve prazno. Tamo, domu svom. Tamo, svojoj kučici na proplanku. Tamo gdje si rođen, odrastao, volio, bio voljen, plakao, smijao se, tamo odakle odlaziš. Tamo gdje su pune i crkve i džamije, tamo gdje ljudi nisu zaboravili Boga. Tamo gdje se još začuje po neki zdravi osmijeh. Tamo gdje nitko nikuda ne žuri. E vidiš, tamo. Tamo se uvijek vraćaš. Tamo uvijek zaboraviš gdje si padao i kako si se pridigao. Tamo ne osjećaš potrebu za glumom, tamo skineš svaku masku. Tamo svaka rana brže zaraste. Tamo si dijete, naviklo na mir u duši. Tamo poželiš ostati i zauvijek biti dijete. Tamo na livadama, tamo u šumama. Tamo poželiš vratiti vrijeme i svjedočiti da nije život prošao, nismo umorni i nema na nama rana…
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
