Vraćam se dvadesetak godina u prošlost, u neke teške i mukotrpne dane. Samo par njih imam u sjećanju, sve drugo se svodi na ono što bih poput spužve upijala iz usta ljudi koji su ih kao takve živjeli. Zanimljivo je to što veliki broj onih, koji se sjećaju tog perioda, žele pobjeći glavom bez obzira na svaku sjetu. Djeca ne pamte dobar dio djetinjstva koje je obilježila igra u rovovima, udari granata, tihi plač, molitva majki i baka kada se pogase sva svjetla. Ono što se pamti jest osmijeh čovjeka koji se vraća sa linije živ, i bez obzira što je sahranio svoje susjede, kumove i prijatelje, uvijek ti u kaputu donese pregršt osmijeha. Tužni scenario Lašvanske doline koji je sahranjen u dubini duše. Toliko smo maleni, toliko smo toga preživjeli sami, toliko smo rana zacijelili, ljudi sahranili; toliko puta ostali gladni, a pogledaj nas danas. Opet idem dvadesetak godina naprijed ali sa osmijehom na licu.
Ovdje se živi ljudi moji. Ovdje, evo ne znam kako da vam prenesem tu emociju, ovdje smo mi danas. Ovdje se rađaju novi naraštaji, ovdje djeca idu u školu, ovdje ljudi ponovno zarađuju kruh, ovdje se lomi osmijeh kroz sve naše šume i livade, planine i rijeke. Ovdje smo vam bogati u srcu. Bijeli put. Konvoj nade i trunka spasa. Hrana i lijekovi za naš narod ono je šta danas slavimo, ono je šta nam je pomoglo da nikada ne odustanemo bez borbe. Pogledaj Novu Bilu, jutrima okupanu rosom. Pogledaj ju u smiraj dana, kada se najljepše zvijezde nadviju nad njenim nebom. Pogledaj i reci da borba nije vrijedila. Čuješ li zvona crkve Svetoga Duha koja su tada ispratila svakog sina i svaku kćer na posljednji počinak, a opet nisu utihnula. Godinama pozivaju na mir i molitvu još od davne sedamdeset i druge godine. Stani, poslušaj Lašvu koja će ti sve ovo ponoviti. Godinama teće i žubori, šalje ti poruku koju ćeš prepoznati kada otvoriš uho za one male, ponosne i borbene. Eno dolje HKC otvorio svoja vrata životu i borbi za bolje sutra koja nije, a nikada i neće prestati. Neće dok je mladosti i starosti prepunih uzajamnog poštovanja i vjere u bolje sutra. Neće dok ti noga nedjeljom korača prema crkvi Svetoga Duha, dok ti njeno zvono daje snagu. Neće dok ti u ušima odzvanjaju duboke riječi dragog nam pokojnika, fra Franje Grebenara-Grebe. Velikana kojem dobrim dijelom i ti i ja ostajemo dužni za mrvu kruha i kapljicu vode u najgorim vremenima. Onoga koji je otvorio vrata crkve Svetoga Duha za tvoje ranjene i umrle. Neće dok je bolnice Dr. fra Mato Nikolić koja i danas otvara vrata bolesnima i nudi pomoć svaki dan. Neće jer smo otvorili vrata suživotu, prihvatili da smo jedno i kao takvi živimo. Dođi, upoznaj naše mjesto življenja. Dođi i poslušaj što ti šapuću naše rijeke. Dođi veličati naše dane sjete i dane sadašnjosti. Ovdje se živi. Ovdje smo vam bogati u srcu…
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
