Puno se u ovo doba pandemije koronavirusa razgovaralo kako ljudi žive u izolaciji, mediji su u prvi plan stavljali sportaše, glumce, pjevače…, međutim, stanovnici Sućurja nam predložiše da napravimo priču o svestranom fra Mariju Divkoviću.
Piše: Slobodnadalmacija.hr
Riječ je o mladom i veselom bosanskom franjevcu, župniku župe Gdinj i upravitelju župe Bogomolje, pa smo odlučili provjeriti što se to zapravo zbiva u drevnom augustinskom samostanu najistočnijeg mjesta otoka Hvara.
– FraMario je jedna velika i dobra duša, uvijek nasmijan, zrači pozitivnom energijom. Takvo mu je i prezime, ali njega ionako zbog dvometraške visine zovu “Div”. On se doista u sve razumije; sve zna, sve hoće i sve može. Vrijeme pandemije maksimalno iskorištava – pravi je majstor na kompjutoru i mobitelu, u samostanu “kućni meštar” koji znalački rješava probleme struje, vode itd. Od lani je uredio gotovo sve naše prostorije. U nekima je sam postavio nove laminate, a s domaćim ljudima je od stare napravio modernu samostansku kuhinju s puno ljepšim izgledom – pripovijeda nam njegov kolega fra Stipo Marčinković, župnik župe Sućuraj.
A još je važnije, kako dodaje, da fra Mario razumije ljude i okuplja ih oko sebe. Gdje god stigne, nastaje vedrina, smijeh i optimizam. Samostan je s njegovim dolaskom postao potpuno otvoren za svakoga, čak su i lovci s cijeloga škoja do ove pandemije tamo u nekoliko navrata priređivali objed nakon lova. Fra Mario je također bio najavio preduskrsni koncert klape HRM-a “Sv. Juraj” u župnoj crkvi, ali što se može, odluke Kriznog nacionalnog stožera moraju se poštovati, premda u samostanu vrijedi ona: maksimalni oprez da, strah ne, a panika nikako.
Inače, junak naše priče uživa u povrtlarstvu, strastveni je ribolovac i vješt kuhar. Zato je, dolazeći na otok, sa sobom i donio roštilj, tako velik da su njegove kolege pomislili da je to pianino. Fra Stipo upravo zato kaže da njihov život u Sućurju sliči na ‘lijepu glazbu, na predivnu pjesmu’, a mi smo fra Marija pitali:
Je li istina da ste se za vrijeme Domovinskog rata školovali u Hrvatskoj?
– Da, rođen sam 1981. u Tuzli od roditelja Ivana i Marinke r. Mrkonjić. Osnovnu školu sam završio u Breškama, a prvo polugodište franjevačke klasične gimnazije pohađao u vrijeme rata u Baškoj Vodi, gdje je bilo smješteno naše sjemenište. Nakon završetka rata školovanje sam nastavio u našem sjemeništu u Visokom. Nakon srednje škole godinu dana Novicijata završavam u Livnu, a Franjevačku teologiju u Sarajevu gdje sam i zaređen za svećenika 2006. godine. Tri godine sam službovao kao župni vikar u Dubravama kod Brčkog, da bi potom bio samostanski vikar i ekonom u Tuzli gdje sam nakon jednog mandata na prijedlog braće i odlukom Uprave naše provincije vršio službu gvardijana sedam godina.
Pa kako vas je životni put doveo u Sućuraj?
– Kad mi je istekao drugi mandat gvardijanske službe Upravi sam izrazio želju da više ne bih obnašao tu službu, pa sam stoga imenovan članom bratstva u Sućurju. Nakon primopredaje službe novom gvardijanu fra Željku Nikoliću u Tuzli sredinom mjeseca srpnja 2019. sam došao u Sućuraj kao ispomoć svojoj braći u kući. Budući da se stanje našeg subrata fra AugustinaTomasa, koji je dugi niz godina opsluživao vjerni puk Sućurja, Bogomolja i Gdinja, nakon operacije srca iskompliciralo, na prijedlog Uprave provincije “Bosne Srebrene” naš hvarski biksup Petar Palić me je sredinom listopada iste godine imenovao na sadašnju službu.
Čujemo da vam dobro ide posao u vrtu, otkud taj interes?
– Sućuraj sam posjećivao još kao student bogoslov. U sjećanju mi je ostalo da su časne sestre redovito dio vremena provodile u vrtu ispred kuće, gdje je bilo raznovrsnog povrća. Budući da sam i ja dijete sa sela taj mi posao nije stran, a ako tome dodam da smo kao sjemeništarci u Visokom povremeno radili u vrtu zajedno s č. s. Kristoforom mogu reći da je u mom životu uvijek bio prisutan taj rad oko biljaka. To se nastavilo i sada u Sućurju, na početku sam proučavao i eksperimentirao, a onda je krenula sadnja raštike, cvjetača i drugih vrsta kupusa, raznih salata, crvenog i bijelog luka itd. Imali smo neke probleme s mravima i puževima, ali sve postupno rješavamo i svakodnevno se usavršavamo.
A što ste ove godine sijali, sadili…?
– Početkom godine pripremio sam i drugi dio vrta te sam zasadio krumpir, grah, biž, bundevu itd. Pomno pratim svaki dan kako pojedine biljke klijaju, što me iznimno veseli, ali dolazim i do spoznaje da neke nisu nikle kao npr. mrkva. Stoga se za drugu godinu moram još bolje naoružati znanjem. Inače, sada će uslijediti sadnja rajčica, paprike, patlidžana i krastavaca kojima, zbog jakog sunca, treba dosta vlage i vode pa sam već pripremio sustav “kap po kap”. Manja je potrošnja i efikasnije navodnjavanje.
Veliki ste zaljubljenik u more i ribolov?
– Oduvijek me fascinirao život uz to nepregledno plavetnilo. Miris bora i lagan povjetarac s mora. Osjećaj opuštenosti i ljepota otvorenosti. Jednom riječju mirnoća, u kojoj sada hvala Bogu mogu svakodnevno i uživati. Sjećam se da sam još kao dijete ribario po našim rijekama i jezerima u Bosni i Hercegovini. Jednom sam roditelje, kad smo ljetovali u Podgori, uspio nagovoriti da mi kupe plovak i malu udicu, pa sam znao sate i sate provoditi loveći ribu. To radim i sada kad god mi obveze i vrijeme dopuste. Naravno, čovjek mora učiti cijelog života, tako i ja uz pomoć mještana učim o načinu i tehnikama ribolova na moru, o mamcima koje koriste… Onaj tko želi svakoga dana može od dobrih i pametnih ljudi ponešto naučiti.
Upravljate li vi brodicom, za to je potrebna dozvola?
– Moj brat Mladen već duže vrijeme živi u Zadru i ima brodicu za svoju obitelj, tako je i mene potaknuo da položim te da mogu nesmetano i sigurno ploviti. Dakle, prije četiri godine sam položio u Zadru za voditelja brodice B kategorije i posljednjih nekoliko godina bi na godišnjem odmoru uživao ploveći akvatorijem srednjodalmatinskih otoka. A možda u dogledno vrijeme, zahvaljujući dobrim ljudima, budemo imali nešto slično i u Sućurju.
Kakav je vaš stav o koronavirusu i uputama Nacionalnog stožera?
– Zadnjih mjeseci svjedočimo širenju bolesti koju izaziva virus. Sama pandemija mijenja međuljudske odnose i navike na koje nitko od nas nije imun. Da bi se uistinu spriječilo širenje virusa doista se potrebno držati propisa koje nam određuje Stožer civilne zaštite, bez obzira kako oni izgledali bolni i možda neshvatljivi ako ih površno gledamo. No, ne smijemo biti paničari, nego ljudi koji imaju nadu u bolju budućnost i koji znaju osmisliti svoj život i posao pridržavajući se smjernica civilne zaštite. Možda nam ovo “darovano” vrijeme ipak otvori oči da spoznamo neke vrednote i hobije koje smo pod pritiskom užurbanog vremena stavili po strani ili smo ih jednostavno zaboravili.Savjete tražim od majke
A kužinavanje, kako to ide?
– Moja majka je domaćica i mogu reći izvrsna kuharica koja nije završila visoke škole, ni studij kulinarstva, ali je uvijek imala ono najvažnije – ljubav prema kuhanju. Tako sam puno toga od nje naučio, a za neke pojedinosti, koje sam zaboravio, uvijek postoji “joker zovi”. Dakle, kad mi god zatreba savjet za kuhanje, uvijek rado upitam svoju majku.Ne smijemo postati ljudi straha i panike
Što savjetujete drugima, osobito onima koji teško podnose ovu situaciju?
– Znam da su mnogi od nas uskraćeni za neka svoja putovanja i druženja, ali onda to vrijeme iskoristimo korisno na neki drugi način. Npr. oni koji imaju taj luksuz vrta, mogu ga kvalitetno potrošiti uzgajajući verduru, dok drugi ovo vrijeme mogu iskoristiti u čitanju kakve dobre knjige ili učenju stranih jezika. Uistinu prevažno je da vrijeme najkvalitetnije isplaniramo i svoj život osmislimo, a ne da pod utjecajem negativnih vijesti postanemo ljudi straha i panike – poručio je fra Mario Divković.
