I opet svi šutimo. I kao da više nitko nema ništa za reći. Kao da je sve rečeno, pravda zadovoljena, kao da je konačno njegova majka mirno zaspala. Svi mi imamo svoju muku, ali čovjek je gorio. Nečiji sin, brat, prijatelj. Bolestan čovjek je gorio. I neka vam to ponovo odzvanja u ušima i glavi. Gabrijel je dokaz koliko vrijedi čovjek u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja je predivna, loš je njen ustroj, kao države. Loši su njeni lažni državnici. Loše su njene korumpirane institucije. Loše je po sve nas što već dvadeset i koju godinu napretka nema, zbog svih uhljebara, profitera i ološa.
Gabrijel je dokaz. Živi dokaz kako je država i vas jednom zapalila. Jel’ tako? Gorjeli ste? Onog trenutka kada od svog skromnog proračuna niste mogli priuštiti svom djetetu vrtić, ljetovanje i zimovanje. Gorjelo je sve u vama i krv ste pišali kako bi ga poslali na fakultet, da bude i postane nešto. I što onda? Vašem djetetu ova država ubila je svaku nadu i želju, otjerala ga je od sebe. Natjerala je vaše dijete daleko od vas. Pa kad ste ga pratili sa autobusnog kolodvora u Zenici za Njemačku, ova država vam je nepovratno srce amputirala. E moj narode.
Shvaćate li kako je Gabrijel samo dokaz. Samo živi primjer koliko vrijedi čovjek u Bosni i Hercegovini. A gori i u vama? Pod nogama, u srcu, u praznom novčaniku, u gladnim ustima!? Gori?!
Pa do kada onda mislimo šutiti, gurati pod tepih svoju vlastitu palež i amputirane dijelove tijela?!
Nemojte zaboraviti ovog čovjeka. Nemojte zaboraviti i odustati od samih sebe!
Tanja Meljančić
