Ovdje se sve pozdravilo sa pameti. Grcamo u dugovima, preživljavamo uz pomoć kredita i posuđene marke. Upisujemo dug u bilježnice po obližnjim, susjednim trgovinama. Prosimo i grijemo kosti po ledenim ulicama, moleći za komad kruha. Kopamo po kontenjerima. Bolnice više nemaju kreveta za bolesne, nemaju opreme za povrijeđene. Nemamo novaca za skupe lijekove. Škole nemaju profesora, svakim danom odlaze put Njemačke. Izbacuju nepismene mozgove, ulica nam djecu uči kriminalu, kocki i alkoholu. I nema izuzetaka. U kolu gdje većina pleše istim koracima, svi smo jednaki. Živimo u mraku, struja nam je skupa i nemamo je čime platiti. Živimo u hladnoći jer nemamo novaca za grijanje. Ulice su nam prepune smeća, tko još brine o čistoći. Odlazi nam mladost, bježi glavom bez obzira. Imamo pravo na budućnost, ono danas su nam zabranili. Ali zato, dragi moji.. Imamo jednu državu, a dva entiteta. Imamo tri predsjednika, nemojte se iznenaditi. Imamo stotine stranaka, ministara, imamo tri nacionalnosti. Da tri! Možda i pet, samo još nisu došli do izražaja. Imamo teroriste, imamo zloupotrebu religija. Imamo dva glavna grada, treći je na putu. Bravo mi! Imamo neke tamo samoubojice koji jedva čekaju da se aktiviraju. Imamo veliku medijsku propagandu koja iz minute u minutu sije mržnju. Imamo stotine državnih dužnosnika sa lisicama na rukama. A nisu krivi, pravda si daje previše za pravo. Privode nam članove predsjedništva u policijske postaje, a mi žalimo. Što bez njih možemo, oni su nam jedina nada. Odrićem se polovične pravde, odrićem se zabluda i lažnih nada. Ne odrićem se jedino one brojke nezaposlenih ljudi, one brojke ljudi bez zdravstvenog osiguranja; onih miševa koji po ulici mole za dvadeset feninga. Ne odrićem se jedino mladosti koja tumara glavom bez obzira, javljajući se na biro svaki mjesec. Ne odrićem se čovjeka, taj će se prepoznati. U pomoć, vezali su nam ruke. Sami ne možemo ništa…
© NovaBila.info | Tamara Sikirić
